Kako se postaje, a kako prestaje biti Srbin?
Ovaj post je zapravo reakcija na post moje dobre prijateljice, napisan na jednom drugom blogu… Tako reći, odrasle smo zajedno, a ona u ponedeljak dobija holandski pasoš. Svoj blog je naslovila sa “Last Day Of Being Serbian”. Nju samu potresla je zapravo ta realnost da prelazi iz jednog građanskog statusa u drugi, a postavivši ovaj naslov na internet, i kod mene je probudilo niz razmišljanja na tu temu. Jedno od pitanja je kako se ja osećam kao Srpkinja? Da li sam ja zaista to, tj kakav je uistinu osećaj? Jesam li ja tipična Srpkinja? Ko to određuje? Koliko smo svi determinisani opštim predrasudama… I na kraju krajeva, da li je Sanja od ponedeljka nešto drugo u odnosu na to šta je bila pre, jer je tako napisano na nekom official parčetu papira? Šta se u osnovi menja od sutra? A onda, misli idu dalje, počinjem da se bavim pitanjima na domaćem terenu… Od pojave višepartijskog sistema u nas, popularna sportska disciplina je natjecanje ko je veći Srbin. I sad opet se vraćamo na isto pitanje - šta nas određuje kao Srbe? Sarma & rakija? A pogotovo je glupo u sred Srbije reći “ja sam kosmopolita”. Mislim, kakav crni kosmopolita, u zemlji kojoj je trebalo 9 godina da popravi mašinu zvanu Robot za farbanje automobilskih školjki, i koja to ističe kao vrhunski tehnološki trijumf države? Da se razumemo, nisam ja od onih koji uživaju da pljuju po sebi samima, samo sam umorna od gluposti, željna prigresa, željna toga da se kolektivno dozovemo u pamet. Nije me sramota, niti je to ikad bio slučaj ‘ da sebe deklarišem kao Srpkinju, jedino me muči to što nisam nikome u stanju da objasnim - šta ja pod time podrazumevam? Can anybody help?


април 13th, 2008 at 11:34
ma nemoj da se sekiraš… definiši “Srpkinja” kao “žensko od Srbina”, pa si teret definicije prebacila na drugoga.
Dugo sam bio Jugosloven, pa su me ukinuli. Sad u potrazi za nacionalnim identitetom čeprkam po ostacima iz te kuhinje… (leftovers, što bi rekli…)
април 13th, 2008 at 12:03
Hehe, šta misliš kako je tek Makedoncima ovih dana, ne znaju ni kako se zovu
април 13th, 2008 at 12:08
… Biiiiljaaanaaa, plaaaatnoooo beeeleeešeee, i na svooojiiiite koreeeniiii miiisliiišeee….
sorry… otelo mi se pesnički i metafizički…
април 13th, 2008 at 12:10
hahahah, good one
април 23rd, 2008 at 23:05
Dobro veče rajske ptice.
Što se tiče “kako se postaje Srbin?”evo da i ja dodam
par reči u slavu svih nadarenih Srba.Čini mi se da je sve u stvari stvar izbora.Ja sebe još uvek smatram Jugoslovenkom(potičem iz Juge)a što se srpstva tiče mislim da će sve da se iskristalizuje;ako li je pak na nas došao red da nestanemo sa lica zemlje(malo veće civilizacije nestadoše pa što ne i mi)jer nismo bili u stanju da očuvamo i spasimo od propasti ono najlepše u nama na prvom mestu a onda kolektivno gledano,ajde da to činimo dostojanstveno i u stilu,mislim na naš ev.nestanak.A dok se to ne desi,pogledajmo oko sebe i
budimo svesni(ako hoćete)činjenice da su oči i uši nove generacije uperene u nas,to isto valjda nešto predstavlja?Ne gubite veru,ako je ikako moguće.Zdravo da ste i u dobrom društvu,pozdrav iz hladne,sumorne Holandije.
април 23rd, 2008 at 23:16
O,da,skoro zaboravih da dodam,potraži odgovor o eventualnoj definiciji Srpskog u kulturnoj zaostavštini onih što su bili pre nas pa onda u duhovnoj muzici i razvij maštu.Ciao